Od 17 – 26 jula 2009. godine održali su se, po prvi put, DANI ŠIPOVA. Dani Šipova su „kulturno-umjetničko-sportska“ manifestacija kojom su gradski oci odlučili da nahrane duševne potrebe stanovnika ovog malog, nezanimljivog, provincijskog mjesta. Po ugledu na raznorazne „dane“ ostalih gradova nova vlast je prilijepila par manifestacija koje su već postojale u Šipovu, smislila nekoliko novih i sve to strpala u jedan sepet.

Manifestacija se sastojala od: motorijade (17. i 18. jul), Janjskog višeboja (18. i 19. jula), Sportskih aktivnosti (20 – 25 jul), Džipijade (25. jula) Dana na Plivi (18. 19. 25. i 26. jul), a sve je začinila završna proslava, pod nazivom „KAO NEKADA“ 26. jula na šipovačkim Barama.

Više nego očigledne su namjere novih nam vlastodržaca: da o malom trošku, kačeći se uz ljude koji većinom samostalno rade ove priredbe, pod svojim skutima (uz simboličnu pomoć) iznjedre „veličanstven kulturno-umjetniči program“ koji će zadiviti malograđanštinu i tako pokazati da naše gradske glavešine brinu o našim kulturološkim potrebama.

Ako se malčice dublje zagrebe i analizira takozvani kulturno-umjetnički program lako ćemo shvatiti degeneričnost njihove nakane i besmisao P7250097onog što nazivaju „kulturno-umjetničkom“ manifestacijom. A evo i kako: Motorijada – gomila razuzdanih bajkera, buka, alkohol i oskudno odjevene žene svakako su jedan od vrhunaca ljudske kulturne baštine. Pozorišna predstava, druženje sa knjigom ili autorski koncert ne mogu ni prismrditi ovom kulturološkom fenomenu. Sjećam se lica ljudi dok gledaju defile – kao da defilira flota letećih tanjira, a iz njih im mašu mali zeleni svemirci – čudo, ne čudo neviđeno, nego čudo nezamislivo. A zašto je to tako – pa zato jer “parodršci” nikada ljudima nisu servirali ništa drugo. Ako je motor čudo nezamislivo, a motorijada skup svemiraca – neka bude. Janjski višeboj – takmičenje u košenju, skok u dalj, takmičenje drvosječa, podizanje i prenos tereta, bacanje kamena (samo ne u glave), potezanje konopca… i ostale discipline iz seljačke olimpijade dakako imaju značajne kulturno-umjetničke primjese. Tačno onoliko da pokažu koliko su ljudi u Šipovu zaluđenji prošlošću i nečim što po prirodi stvari može da postoji samo u pričama starih baba i đedova. Ako neka gradska institucija za kulturu, i gradska uprava ulaže više napora i sredstava na to da se ne zaboravi kako su se nekad plele čarape i tkale gaće, nego u to da postojećim mladim talentima omogući uslove da razviju svoje umjetničke vještine onda se sa pravom KENJAM na Janjski višeboj,P7250151 kulturnu instituciju našeg grada i opštinu. Ubijati sadašnjost, i budućnost zarad prošlosti mogu samo Srbi.  Sportske aktivnosti – turniri u košarci, fudbalu i odbojci i gle čuda u TENISU!! Ako niste znali naš grad je odnedavno dobio i teniski teren (više nego sumnjivig kvaliteta, naravno), na inicijativu Predsjednika gradske skupštine, jer mada je više nego smotan i antisportista, to ga ne sprječava da pokaže kojoj društvenoj klasi pripada, gradeći prvo privatni teniski teren, a potom i „javni“. Pitanje je samo čemu, kada u gradu ne postoji ni jedan čovjek koji zna igrati tenis, a kamoli neki trener koji bi mogao da podučava mlađe naraštaje ovom sve popularnijem sportu. Ako postavite teren par metara od aut linije stadiona na kojem igra i trenira fudbalski tim (bukvalno u teren), ako u sveopštoj nemaštini gradite objekat koji DEFINITIVNO nije samoodrživ, ako morate nazvati zamjenika gradonačelnika da bi ste igrali na tom terenu, ako istog trena ne angažujete profesionalnog trenera za zainteresovani podmladak – to je očit dokaz sindroma koji se zove: imam moć, pokazaću šta mogu! Politički, malograđanski, prostački kapric.

Ne znam koliko košta jedan teniski teren i održavanje istog. Tako da ne mogu reći gdje bi taj novac bolje bio uložen dok se ne steknu REALNI uslovi za takvo nešto. Ali znam da tom terenu nije tamo mjesto… tamo gdje su ga uvalili.

Neko reče da “kamo sreće da imamo bazen za vaterpolo”. Da… baš… možda i klizalište, teren za kriket, stazu za formula 1… koji će nam kurac fabrike i putevi. Fora je biti na birou i umirati od gladi, a pri tome igrati u vaterpolo timu.

dzipijadaDžipijada – to vam je ono kad gomila ljudotinja uđu u bijesna kola, i zabodu se negdje u šumu iživljavajući se nad automobilom, prirodnim i životinjskim svijetom. Staza kojom će rovariti šumska prostranstva je više nego prelijep predio za pješačenje, foto-safari i pravo uživanje za ljubitelje prirode, ali ne. Svakako je kulturno-umjetničkije juriti tuda bjesnim mašinama, praviti buku i zagađivati okolinu. Ko prvi na cilj možda odstrijeli i neku rijetku životinju. Čemu inače sve ono oružje na džipijadama. Dani na plivi -  manifestacija sportsko ribolovačkog karaktera. Apsolutno opravdavam biciklističku trku i rafting, a nikako ribolov. Odurni skup tzv. sportskih ribolovaca koji prevale kilometre da bi uhvatili ribu. Junački, nema šta. Ako je malo veći „komad“ slikanje pa, pa na zid ili, tava, nema „sportskog ponašanja“ prema „kapitalnim ulovima“, ko im je kriv što su godinama rasle tu. Opet, kakve veze ovi događaji imaju sa kulturno-umjetničkim tokovima – nikakve! Ili je umjetnost upecati plemenitu i staru ribu, a kultura je preparirati, okačiti na zid i diviti se zločinu nad životom.

Završna predstava ovog sajma malograđanske plitkosti je manifestacija koja se odigrala naP7250133 obližnjem polju, pod nazivom „KAO NEKADA“. Tokom ovog jednodnevnog dešavanja održalo se izvođenje narodnih pjesama, guslari, izložba suvenira i ručnih radova, izložba lovačkih i ribolovačkih trofeja, kosidba, takmičenje u ispijanju piva, gostovanje javnih ličnosti, nastupi estradnih zvijezda, još štošta i ČUDO NEVIĐENO motor u kaci! Pompezni plakati za finale „Šipovačkih dana“ najavljivali su „bogat kulturno umjetnički program“, čiji ste sadržaj pročitali u redovima iznad. No, ovdje već imamo primjese kulturno-umjetničkog karaktera. Izvedba narodnih pjesama, te guslari. Već godinama u Šipovu vrhunac kulturnih dešavanja i samo poimanje kulture se vrti oko folklornog nasleđa ovdašnjeg naroda. Izumrla i okoštala starina, koju zovu umjetnošću, sa mirisom sira i kajmaka, tamjana i prohujalih vremena je najveći domet šipovačkog kulturnog, mejnstrim, miljea. Folklorno društvo ili gusle – omladino iskažite svoj umjetniči talenat. Za uzvrat ćemo vas filovati nacionalističkim duhom, zabićemo vam glavu u pijesak i okrenuti vas ka sigurnoj prošlosti, budućnost je i onako maglovita.

Umjetnost je duhovna djelatnost, putem koje stvaramo još jedan svijet, pored ovog postojećeg – je moja omiljena definicja umjetnosti. Kakav to svijet stvaraju ljudi koji se brinu o kulturi među našim građanima? Svijet prošlosti – arhaični, patrijarhalni i izumrli svijet u kojem nije postojalo ništa drugo osim pjevanja i igranja. Jedini muzički instrument je stigao iz Indije – gusle. U međuvremenu ljudi su otkril čari književonosti, pozorišta, muzike, slikarstva, filma… gdje je sve to u Šipovu? Nigdje – pa u ovom gradu nikada nije održana ni jedna pozorišna predstava, a kamoli da je neko pokrenu inicijativu za osnivanje neke, barem amaterske, pozorišne družine. Mladi su odsječeni od bilo kakvih dešavanja ovozemaljske, savremene kulturne baštine. Štaće to nama ljudi!? Pa mi imamo MOTOR U KACI! To je ono kad hrabri čova vozi motor po zidovima kace, a mi se čudimo kako se ne odlijepi i padne, ne razumjevajući zakone fizike. Baš „KAO NEKADA“, naprijed u prošlost, živjela 1968. godina! Svi na Bare!

Biljeg